Pravni centar - TRIAL (ACT)

Žrtva je osoba čija su prava zaštićena Konvencijom lično ili direktno povrijeđena mjerom, činjenjem ili propuštanjem države članice Konvencije. Mora postojati veza između navodne povrede i djelovanja države ili nekog od državnih agenata.

U skladu sa navodnom povredom člana 2. (prava na život) i člana 3. (zabrana mučenja) Konvencije, Evropski sud je također dozvolio bližim srodnicima da podnesu tužbu u svoje ili u ime osobe koja tvrdi da je žrtva povrede tih propisa. Takva osoba mora biti u mogućnosti da dokaže da je direktno pogođena mjerom na koju se žali. Među ovlaštenima da podnesu tužbu u ime svojih srodnika za kršenje člana 2, Evropski sud je priznao npr. ženi, bratu, ocu, sinu ili nećaku da imaju određen položaj. Što se tiče žrtava maltretiranja, bliski srodnici mogu imati taj položaj ako je žrtva u ranjivoj poziciji kao rezultat malteretiranja.

U slučaju prisilnog nestanka, Evropski sud je priznao pravo da se podnese tužba u ime žrtve i u svoje ime za osobe blisko povezane sa neposrednim žrtvama. Evropski sud ima stav da bol i muka bliskih srodnika žrtava prisilnog nestanka uzrokovana njihovom nemogućnošću da dobiju jasne odgovore od strane vlasti o tome šta se desilo njihovim najbližim, spada u povredu člana 3. Konvencije.

P4. Koje se navodne povrede mogu naći pred Evropskim sudom?

TRIAL je u svom radu uglavnom fokusiran na međunarodne zločine, kao što je genocid, zločin protiv čovječnosti, ratni zločini, mučenje i prisilni nestanak. Ipak ACT će se baviti samo tužbama koje su vezane za povrede koje su se desile tokom rata u BiH ili koje su povezane sa ratom.

Stoga, ACT neće uzimati u obzir tužbe vezane za navodne povrede prava na slobodu izražavanja ili pravo na slobodu religije na primjer. Međutim, ACT se može baviti tužbama koje su vezane za povredu člana 2 (pravo na život), člana 3 (zabrana mučenja), člana 5 (prvo na slobodu i sigurnost), član 8 (pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života) utoliko koliko su povezane sa situacijom koja je povezana sa ratom u BiH. Osim toga, žrtve također mogu podnijeti tužbu pred Evropski sud vezano za član 6 (pravo na pravično suđenje), i član 13 (pravo na efektivan pravni lijek), na primjer u slučajevima kada je umanjeno njihovo pravo na odštetu.

Pojedinci također mogu podnijeti tužbu protiv države zbog neuspjeha u istraživanju navodnih povreda, što je dužnost države kako je navedeno u članu 1 Konvencije (obaveza na poštivanje ljudskih prava).

P5. Može li žrtva direktno podnijeti aplikaciju pred Evropski sud za ljudska prava?

Ne. Prema članu 35 st.1 Konvencije, aplikacije pred Evropski sud za ljudska prava mogu biti podnesene samo onda kada su iscrpljeni svi domaći pravni lijekovi, pod uslovom da su ti pravni lijekovi bili dostupni i efektivni. Da pravni lijek bude dostupan to znači, da mora postojati u vrijeme kada je aplikacija podnesena i da mora biti direktno dostupna pojednicima. Da je efektivan, znači da da ima mjere da se osigura zadovoljenje.

U određenim okolnostima, od aplikanta se ne zahtjeva da iscrpi sve domaće pravne lijekove. Do posebnih okolnosti dolazi, na primjer ako su domaće vlasti ostale totalno pasivne u slučaju ozbiljnih optužbi za loše postupanje od strane državnih agenata, neprovodeći istragu, ne nudeći pomoć ili ne provodeći sudsku odluku.

Inače, aplikanti moraju dokazati da su njihove tužbe podnesene i odbijene od strane regularnih domaćih vlasti i sudova.

P6. Da li postoji vremenski rok za podnošenje tužbe Evropskom sudu za ljudska prava vezano za ove povrede?

Da. Postoje rokovi vezani za vrijeme kada je povreda počinjena i za vrijeme kada je primjereno obratiti se Evropskom sudu.

Konvencija je ratificirana od strane Bosne i Hercegovine 12. jula 2002. godine. Sud može jedino ispitati navodne povrede koje su se desile nakon što je Konvencija stupila na snagu. Vezano za rat u BiH, za činjenice koje su se uglavnom desile prije 2002, teško je tražiti pomoć za većinu povreda.

Ipak, postoji izuzetak za ovo pravilo: ako je tužba vezana za situaciju koja traje, povreda Konvencije uzrokovana djelom koje je počinjeno prije stupanja na snagu Konvencije u pogledu ugovorne stranke, ali koje se nastavlja i nakon stupanja na snagu Konvencije uslijed posljedica orginalnog čina, onda Sud ima nadležnost da ispita tužbu. Stoga, u slučaju prisilnog nestanka, situacija raje i srodnici žrtava mogu tražiti zadovoljenje ili u ime njihovi najbližih ili u svoje ime pred Evropskim sudom.

Nadalje, tužbe mogu također biti podnesene pred Evropski sud u vezi sa činjenicama koje su se desile prije 2002. u slučaju kada je aplikacija bazirana, ne na činjenicama koje su dovele do originalne povrede, već na načinu na koji su vlasti tretirale djela žrtava (pravo na naknadu štete, pravo na pravedno suđenje, pravo na efektivnu istragu...)

Na kraju postoji još jedan vremenski rok. Aplikacija mora biti podnesena Sudu u roku od šest mjeseci od konačne sudske odluke. Kada su pravni lijekovi nedostupni ili su neefikasni, aplikacija mora biti podnesena u roku od 6 mjeseci od datuma incidenta ili djela zbog kojeg se osoba žali. Ako aplikant otkrije da je pravni lijek neefikasan tokom procesa, period od šest mjeseci počinje teći od vremena kada je stranka postala svjesna toga.

U vezi sa situacijom koja još traje, kao što je kod dugih procesa pred domaćim sudovima u slučaju prisilnog nestanka, period od šest mjeseci ne počinje teći. Ipak, kao što je navedeno ranije, moguće je podnijeti tužbu prije nego se situacija okonča.

P7. Ko je stranka u procesu pred Evropskim sudom za ljudska prava?

Države i pojedinci su jedine stranke u procesu. Aplikacija se može podnijeti isključivo protiv države, a ne protiv drugog pojedinca.

P8. Hoće li aplikant biti saslušan pred Evropskim sudom za ljudska prava?

Ne automatski. Ustvari, to je izuzetak. U pravilu, sudska odluka je zasnovana na pismenim izjavama koje se odnose na obje stranke.

Nadalje, mora se naglasiti da čak iako aplikant može ispuniti i predat aplikacijski formular sam, ipak će trebati pravnog zastupnika kada se aplikacija preda državi na zahtjev Suda. Ovaj zahtjev ima opravdanje u tome da je proces pred Sudom jako komplikovan. Opšte pravilo je da zastupnici budu advokati, ali u nekim slučajevima Sud može dozvoliti da aplikant sam sebe zastupa ili da postavi nekoga ko nije advokat.

Ovo je jedan od glavnih razloga zašto ACT nudi pravno zastupanje za žrtve.

P9. Koliko obično traje procedura pred Evropskim sudom za ljudska prava?

Proces pred Sudom je podijeljen u dva dijela: prvi je prihvatljivost slučaja koji se ispituje, što obično traje jednu godinu, nekada i duže. Onda se ispituje srž slučaja: ova faza može da traje jako dugo, čak i do 3-4 godine.

P10. Da li je moguća prijateljska nagodba?

Da, član 38 Konvencije kaže da stranke mogu postići prijateljsku nagodbu. To strankama daje mogućnost da riješe slučaj, obično tako što država respondent plati određenu sumu novca aplikantu ili na bazi poduzimanja mjera od strane države ako bi riješila situaciju, ili oboje. U takvim slučajevima, Evropski sud više ne ispituje aplikaciju i ona se onda nalazi na listi neriješenih slučajeva.

P11. Šta može aplikant očekivati od presude Evropskog suda za ljudska prava?

Kao prvo aplikant može očekivati da će Evropski sud za ljudska prava presuditi da je došlo do povrede osnovnih ljudskih prava. Imati ovakvu presudu od strane najvišeg tijela za ljudska prava je za mnoge žrtve veliki rezultat.

Dodatno, ako Sud zaključi da je postojala povreda, može dodijeliti i ''samo zadovolje nje'', sumu novca kao kompenzaciju za određene oblike štete. Sud također može zahtijevati od države koja je u pitanju da naknadi troškove koje je aplikant imao tokom predstavljanja slučaja. Ako Sud zaključi da do povrede nije došlo, aplikant neće morati platiti nikakve dodatne troškove (kao što su oni nastali od strane držae respondenta).

Zadnje, ali ne manje važno, u slučaju povrede, domaće vlasti bi trebale uraditi sve što je u njihovoj moći kako bi povreda prava prestala (npr. započeti istragu, obezbijediti aplikanta sa potrebnim informacijama o nestalom srodniku itd.)

P12. Da li država mora izvršiti takvu odluku?

Da. Po članu 46. Konvencije, odluke Suda su obavezujuće i moraju biti izvršene.

Vijeće ministara Vijeća Evrope nadgleda izvršenje odluka. Od države respondenta se očekuje da plati aplikantu sumu koja je dodijeljena za zadovoljenje u roku od tri mjeseca od dana kada odluka postaje konačna u smislu člana 44. stav 2. Konvencije.

P13. Da li je proces besplatan?

Da.

Čak štaviše, TRIAL će također staviti eksperte na rapolaganje žrtvama bez ikakve naknade.

P14. Šta u slučaju da se aplikacija ne može podnijeti zato što je prošao rok od 6 mjeseci?

U slučaju da je aplikacija pred Evropskim sudom neprihvatljiva zbog proteka roka od 6 mjeseci, drugi pravni lijekovi su dostupni aplikantu kroz UN Komitet za ljudska prava ili UN Komitet protiv mučenja. U oba slučaja, aplikant može računati na pomoć TRIAL-a da podnese tužbu pred navedena tijela u Ženevi (Švicarskoj).

P15. Kako stupiti u kontakt sa TRIAL-om?

TRIAL je švicarska organizacija sa sjedištem u Ženevi. Žrtve mogu kontaktirati ACT ili direktno kroz TRIAL ili preko kontakt osobe u BiH, ili preko bh NVO-a koji rade sa TRIAL-om.

P16. Da li su takve tužbe već podnošene pred Evropski sud za ljudska prava?

Ne još. S obzirom na činejnicu da je BiH potpisnica Konvencije tek od 2002, vrlo malo slučajeva je podneseno pred Sud. Ukupno samo 7 slučajeva do sredine 2007. su došle do faze prihvatlljivosti. Od toga 4 je proglašeno neprihvatljivim, a samo je jedan slučaj dobio konačnu odluku (slučaj koji je u pitanju ne odnosi se na međunarodne zločine).

Međutim, podnošenje tužbe pred Evropski sud za ljudska prava je relativno nov pravni lijek u BiH i implicira to da svi domaći pravni lijekovi bi trebali biti iscrpljeni prije podnošenja aplikacije. Postoji razlog zašto TRIAL, kroz ACT projekat, nudi svoj know-how žrtvama međunarodnih zločina u Bosni i Hercegovini. Dugoročno gledano, cilj je nova jurisprudencija koja će sprovoditi zaštitu žrtava povreda ljudskih prava.